Silvija Szabo

Istraživanja u području osjetne psihologije započinju već sa samim osnivanjem Katedre za psihologiju. Još 1927. godine Ramiro Bujas formulirao je svoju teoriju osjećanja prema kojoj je osjet funkcija dinamičkog odnosa između dispozicijskih organskih faktora i okolinskih faktora. Kroz čitav daljnji rad na Odsjeku za psihologiju istraživanja u području psihofizike i psihofiziologije osjeta čine značajni dio znanstvenog rada, naročito članova Katedre za eksperimentalnu i fiziološku psihologiju. Veći dio tih istraživanja proveden je pod vodstvom Zorana Bujasa.
Osnovni cilj istraživanja u području psihofizike bio je provjera pojedinih metoda za određivanje kvantitativnih atributa osjetnih doživljaja i iznalaženje nekih novih postupaka kojima bi se valjano i pouzdano odredili pojedini aspekti funkcioniranja osjetnih sustava. Tako je provjereno u kojoj mjeri se procjene subjektivne sigurnosti ispitanika koje prate njegove psihofizičke sudove mogu koristiti pri određivanju efikasnosti podražaja (Szabo, 1973; Bujas, 1975; Bujas i sur., 1975; Bujas i sur., 1977; Kolesarić, 1983; Kolesarić 1987). Nađeno je da se na osnovi deklariranog stupnja uvjerenja mogu odrediti različiti indeksi efikasnosti podražaja koji mogu poslužiti kao valjane, pouzdane i osjetljive kriterijske varijable.
U nekoliko je istraživanja ispitan mehanizam djelovanja podražajnog konteksta, tj. kompozicije intenziteta podražaja koji se koriste za mjerenje pojedinih indikatora funkcionalne razine osjetnih sustava (Ivanec, 1996; Kolesarić i Rohaček, 1983; Rohaček i Kolesarić, 1983; Kolesarić i sur., 1984).
Među različitim postupcima skaliranja intenziteta osjeta danas se najčešće koristi Stevensov postupak direktnih numeričkih procjena intenziteta osjeta. Nedostatak je tog postupka što numeričke procjene ispitanika u značajnoj mjeri ovise o broju, rasporedu i rasponu podražajnih intenziteta, položaju i veličini modulusa, te semantičkom značenju koje ispitanici pridaju brojevima. U nekoliko istraživanja ispitane su modifikacije postupka direktnih numeričkih procjena kojima se pokušalo ukloniti neke izvore pogrešaka kojima je Stevensov postupak izložen (Bujas i Szabo, 1972; Szabo i Rohaček 1984, 1986). Predložena je i nova metoda skaliranja intenziteta osjeta koja se sastoji u tome da se prezentiraju nizovi podražaja čiji porast intenziteta slijedi različite oblike. Na osnovi objektivnog porasta koji ispitanik percipira kao linearni porast intenziteta moguće je odrediti psihofizički odnos. Prednost je tog postupka da omogućuje neposredno određivanje perceptivne reakcije ispitanika bez upotrebe procesa suđenja i skaliranja prema nekim od perceptivne razine nezavisnim kriterijima (Bujas,1983; Bujas i sur., 1983; Bujas i sur., 1984; Bujas, i sur. 1999; Rohaček, 1984).
U većem broju istraživanja provjereno je u kolikoj mjeri se vrijeme jednostavne senzomorne reakcije može koristiti kao mjera kvantitativnih atributa osjeta (Bujas i sur., 1979; Bujas, 1980; Rohaček i Kolesarić, 1983; Bujas i sur., 1988; Mayer i sur., 1988; Szabo, 1988). Ta se mjera pokazala kao naročito prikladan indikator različitih aspekata funkcioniranja okusnog osjetnog sustava.
Jedan od pristupa u određivanju funkcionalnih karakteristika osjetnih sustava je upotreba teorije informacija. U većem broju istraživanja provjereno je kako se na osnovi te teorije može odrediti količina informacija koje pojedini osjetni sustav može prenijeti. (npr. Fulgosi i Bartolović, 1971; Fulgosi i sur., 1975; Fulgosi i sur., 1983; Fulgosi i sur., 1986; Fulgosi i sur. 1987).
Problem u nekoliko istraživanja bio je mijenjaju li se neke funkcionalne karakteristike osjetnih sustava ako se intenzitet podražaja kojim se pojedini sustav aktivira postepeno povećava /problem klimakoestezije/ (Bujas i Chweitzer, 1936; Bujas, 1965; Krković i Smolić,1961; Bartolović, 1972). Nađeno je da se neki aspekti funkcioniranja osjetnih sustava mijenjaju ako se umjesto gotovo trenutačno dosegnutog maksimalnog intenziteta podražaja taj intenzitet povećava postepeno.
U područji vida naročito su ispitivani električni fosfeni (Bujas i Baumgardt, 1951, 1952; Bujas, 1957; Bujas i sur., 1975; Bujas i sur., 1977; Kolesarić 1980). Usporedba fosfena, vidnih osjeta izazvanih inadekvatnim podraživanjem, s adekvatno izazvanim vidnim osjetima dozvoljava razlučivanje uloge pojedinih strukturnih elemenata vidnog osjetnog sustava u nastanku vidnih osjeta.
Osjetni sustav koji je bio najčešći predmet istraživanja u području psihofiziologije osjeta je okusni sustav. Najveći dio tih istraživanja proveo je Zoran Bujas, bilo samostalno bilo sa suradnicima. Od prvog pokusa u okusnom području kojeg je Z. Bujas proveo 1933. godine pa do danas objavljeno je oko 80 radova u kojima su izneseni rezultati istraživanja pojedinih vidova funkcioniranja okusnog sustava. Cilj tih istraživanja nije bio samo ispitati prirodu okusnih osjeta, već i iznalaženje najprimjerenijih psihofizičkih postupaka za mjerenje pojedinih kriterijskih varijabli u okusnom području.
U većem broju istraživanja određene su vremenske konstante podražljivosti okusnog receptornog sustava. Ispitan je utjecaj vremena akcije na aspolutnu osjetljivost (Bujas, 1934, 1935), vrijeme latencije (Bujas, 1935; Bujas i sur., 1989), evolucija okusnih osjeta (Bujas i Ostojčić, 1939), te adaptacija (Bujas, 1953; Bujas i sur., 1991; Bujas i sur., 1995; Szabo i sur., 1997) i rekuperacija (Bujas,1939; Bujas i sur., 1991; Szabo i sur., 1997) okusnog sistema. Rezultati su pokazali da okusni receptorni sustav spada u relativno spore osjetne sustave. Postoje jasne razlike u veličini vremenskih konstanti za osnovne okusne kvalitete. Najkraće su za slano, nešto duže za kiselo i slatko, a najduže za gorko. Među različitim vremenskim aspektima funkcioniranja okusnog sustava podrobnije je ispitana adaptacija. Nađeno je da tijekom trajanja podražaja stalnog intenziteta usporedo s padom apsolutne osjetljivosti dolazi do poboljšanja diferencijalne osjetljivosti. Smanjenje percipiranog intenziteta tijekom podraživanja okusnom otopinom stalnog intenziteta može se aproksimirati eksponencijalnom funkcijom koja dozvoljava tumačenje prirode adaptacije u skladu s Beidlerovom teorijom mehanizma okusne transdukcije. Adaptacija je to izraženija što je adaptativni podražaj jači. Proces adaptacije djelomično je posljedica procesa na periferiji okusnog sustava, a djelomično se može pripisati strukturama u mozgu.
Jedan od pristupa ispitivanju okusnih receptora je provjera kako adaptacija na tvar određenog okusa djeluje na okuse drugih kvaliteta (Bujas i sur., 1991). Nađeno je da adaptacija na sukrozu facilitira funkciju receptora za ostale osnovne kvalitete. Fenomen facilitacije nađen je i za sukrozu kad su ostale otopine bile adaptativne. U svim ostalim kombinacijama okusnih tvari nađena je samo inhibicija. Ti su rezultati u skladu s nekim elektrofiziološkim mjerenjima na životinjama koja su ukazala na izrazitu selektivnost okusnih vlakana osjetljivih za slatko, dok je za vlakna osjetljiva za ostale okusne kvalitete selektivnost mnogo manje izražena.
Okusni receptori mogu se aktivirati i električnom strujom kao inadekvatnim podražajem. Anodna stimulacija praćena je relativno jasnim kiselim, a katodna nešto manje jasnim slatko-gorkim okusom. Izmjerene su vremenske konstante za električno podraživanje (Bujas, 1936; Bujas i sur., 1974), određena je vremenska i prostorna sumacija učinaka električnog podraživanja okusnih receptora ( Bujas i sur., 1975; Ajduković, 1980; Bujas i sur., 1987) i ispitan je mehamizam električnog okusa (Bujas, 1951; Bujas, 1971; Bujas i sur. 1979; Bujas i sur., 1986).
Provjereno je da li okusna stimulacija rezultira evociranim kortikalnim potencijalima (Bujas i sur., 1980). Podraživanje otopinama koje izazivaju četiri osnovne okusne kvalitete nije dovelo do kortikalnih promjena koje bi bilo moguće registrirati postupkom sumiranja. Rezultat je pripisan specifičnosti procesa transdukcije okusnih podražaja, asinhronoj aktivnosti aferentnih okusnih vlakana i difuznoj lokalizaciji okusnih područja u mozgu.